| 16 Maj, 2015 |
| UMNO BOLESNI NOVINARI "BJELOVARSKOG LISTA"PIŠU O MENI LAŽI | |
Autor crostitonosa 09:28 |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
|
UMNO BOLESNI NOVINARI "BJELOVARSKOG LISTA"PIŠU O MENI LAŽI
|
| 14 Sep, 2014 |
| ZNA SE TKO JE KRIV ZA IZDAJU U KUSONJIMA 8. RUJNA 1991. GOINE |
| Autor crostitonosa 10:46 |
Permalink |
Komentari (0) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
 FOTO-grafija koja je iz arhive Branka Stojkovića iz Bjelovara. (05.01.1992.) "Klasična "sačekuša". Priče o velikom otporu naših dečki su samo priče... Nisu se imali s čim boriti... Pobili su ih kao glinene golubove", tvrdi Branko Stojković, branitelj koji je bio na listi za odlazak u Kusonje Svake godine u ovo vrijeme prisjećamo se mučkih ubojstava 20-torice hrvatskih branitelja u selu Kusonje. U čast ovim žrtvama napravljen je film, a da su uistinu žrtve, i to one prodane, doznajemo od Branka Stojkovića, tadašnjeg bjelovarskog branitelja koji se i sam našao na spisku za odlazak u akciju Kusonje. Spisak se, kaže, sastojao od 50 ljudi, ali su "nepodobni" izbrisani: - Pod nepodobne, smatrali su one koji su razmišljali svojom glavom. Naravno da mi nije bilo pravo što "tajnu akciju" koja se planirala i uvježbavala četiri tjedna prije masakra, gleda cijeli grad! O toj akciji čak su govorili i mediji, npr. bjelovarski radio. Što se tiče samih priprema, one su sasvim javno održavane u dvorištu bivšeg SUP-a koji je tada pretvoren u stožer teritorijalne obrane. Glavni šef tog štaba bio je Stjepan Budinski, bivši član Saveza komunista i djelatnik JNA, a obuku je držao Stjepan Ivanić, major bivše JNA. Dakle, ljudi vrlo dobro upućeni u strategiju i tadašnje prilike. Ivanić nas je postrojio u tom dvorištu i probrao ljude koji su prikladni za odlazak u Kusonje. Odlučeno je da u akciju idu 4 grupe po 5 ljudi, i to oni koji su se međusobno dobro poznavali. Nije mi bilo jasno niti zašto se ide u Kusonje koje su bile potpuno nevažne, svega par običnih kuća, dakle, o nekakvim četničkim uporištima ni govora. Bio sam među prvima koji su obukli uniformu i želio sam se boriti za čistu, pravu stvar. Međutim, proglasili su me nepodobnim, suradnikom KOS-a, antihrvatom i tko zna čim sve ne i nas nekolicinu maknuli sa popisa za akciju Kusonje – kaže Stojković i u nastavku objašnjava zašto "njegova istina" o Kusonjama ne može već više od dvadeset godina ugledati svijetlo dana: - Mučno mi je kad gledam vijence i svijeće svake obljetnice, jer oni koji o mojim pobijenim suborcima sada pričaju herojske priče, kumovali su njihovoj smrti. Ti dečki su prije odlaska na teren dobili samo uniforme, ali ne i oružje. Priče kako su tamo otišli borbenim vozilom i dobro naoružani su lažne. Ja sam ih otpratio, otišli su autobusom Čazmatransa, naoružani samo lovačkim oružjem. Pitao sam pokojnog Maria Posarića "pa, čovječe, gdje ti je oružje?" Kazao mi je da je uzeo očev vojni karabin... Markić Tadija ponio je pun ruksag bombi "fitiljača"... S tim u borbu? Naročito me boli to što su prije akcije odvedeni u hotel Central na ručak. Nahranili su ih, pa poslali u sigurnu smrt - doznajemo od Stojkovića koji tvrdi da njegovi suborci nisu upali u četničku klopku: - Ni slučajno. Pobijeni su modernim oružjem koju je tada imala JNA, dakle, oni su ih pobili. Sve je dio plana... U to vrijeme, vrhovni zapovijednik JNA bio je Stipe Mesić koji je sjedio na dvije stolice. On je to morao i mogao spriječiti. Ali, ne krivim samo njega – objašnjava Stojković i iznosi teške optužbe: - Lista poginulih je lažna. Poginulo je 18, a ne 20 branitelja. Dvojica koja su preživjela su rođaci, Luka i Stipo Pranjić. Oni su se nakon masakra izgubili i nitko ih nije vidio sve do pada vojarne u Bjelovaru. To je zato jer su bili u milosti svojih zapovijednika i nadređenih, sve redom bivših Titovih učenika. Znam da ih je spasio Mile Ćuk, bivši načelnik SZUP-a koji je već '92. postao general za kojeg se zna da je "koketirao" sa JNA i KOS-om. On je šogor preživjelog Stipe Pranjića. Gore spomenute Stjepana Budinskog te Stjepana Ivanića također, smatram vrlo odgovornim za slanje tih, gotovo nenaoružanih ljudi, u smrt. Želim naglasiti kako su umjesto ove dvojice preživjelih, podmetnuta i sahranjena dva leša potuno nepoznatih ljudi. Općenito gledano, Kusonje se nisu trebale dogoditi, jer u njima ni prije, ali ni poslije tog pokolja nije bilo ratnih djelovanja. Ta njihova jedinica najnormalnije je prošla kroz okupirani Pakrac i nitko ih nije dirao. A onda su došli u Kusonje gdje su ih čekali u svojevrsnom tunelu, s lijeve i desne strane su brda... Opkolili su ih sa svih strana, satjerali u tu kuću i pobili ih. Klasična "sačekuša". Priče o velikom otporu naših dečki su samo priče... Nisu se imali s čim boriti... Pobili su ih kao glinene golubove. Želim i da javnost zna kako sam iste večeri okupio ljude u želji da odemo do mjesta krvoprolića, međutim, Budinski mi je slagao da je tamo poslao specijalce iz Lučkog! I sami znate, pronađeni su u grobnici nakon četiri mjeseca... Zbog ove izdaje koju godinama pokušavam objelodaniti stalno sam u nevolji i napadaju me sa svih strana. Čak me i preživjeli Pranjić pokušao ubiti pištoljem, policija zna sve o tome. Sve je bio plan ratnih mešetara, bilo im je samo do izazivanja kaosa i uzimanja ratnog plijena. Mi, koji u tome nismo sudjelovali, već godinama smo meta – podijelio je s nama Stojković koji na datum obljetnice masakra u Kusonjama, uz tugovanje za svojim suborcima, slavi svoj novi rođendan i koji se, kako kaže, ne miri s činjenicom da nije jedini upoznat s detaljima ove tragične, ratne priče: - Šute jer su potkupljeni. Mirovine, stanovi, sve je to zataškalo činjenicu da smo žrtvovali svoje ljude. I meni su nudili lažnu mirovinu, ali odbio sam – završio je svoju stranu priče Branko Stojković. Izvor:Dnevno.hr |
| 04 Sep, 2014 |
| IZDALI IH NAŠI DOMAĆI IZDAJNICI | |
| Autor crostitonosa 17:24 |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
|
04.09.2014., četvrtakHOĆE LI ISTINA O KUSONJIMA IKADA IZAČI NA VIDJELO DANA?!
|
| 23 Okt, 2013 |
| ŽELJKO DESPOTOVIĆ I ANKICA DESPOTOVIĆ - "RIBNJACI" KANIŠKA IVA | |
| Autor crostitonosa 10:37 |
Permalink |
Komentari (0) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
|
21.10.2013., ponedjeljak
|
BRANKO STOJKOVIĆ Mislio si "moj prijatelju" Željko Despotoviću (iz Bjelovara) da si me debelo zajebao - ali varaš se. 1.) Bilo je to; kad je Ankica Hodak iz Kaniške Ive "Ribnjaka" ( Požeško-slavonska županija) išla u trgovačku školu u Bjelovar. Ona je išla u prvi razred srednje škole, te stanovala je u Đačkom domu. Ja sam tada živio na Trgu Stjepana Radića br. 40. Ta djevojka je dolazila u park (dječje igralište) preko puta moje kuće. Tamo me je prvi puta ugledala i jako se je zaljubila u mene. Svaki dan je počela tu dolaziti. Izgledala je kao jedna seoska prosječna djevojka. 2.) Ja sam sa svojim društvom bio često na klupi, jer moj klan se je tu skupljao. Ona se tud motala i stalno me gledala. I druge cure su dolazile na "sajmište" iz Đačkoga doma. Jedno predvečer došla je moja mama Drina, zvati me da idem večerati. Ankica Hodak kad je vidjela moju mamu - prišla joj je i rekla: "Teta imate zgodnog sina!" Ona se upoznala s mojom mamom., koja ju je pozvala drugi dan na kavu. 3.) Ankica je dolazila k mojoj kući dopodne (prije nastave) i poslije podne... Uglavnom ona je razgovarala i pila kavu s mojom mamom. Ja sam rijetko u nju gledao i primjećivao je i s njom se družio. To je nju jako ljutilo. Nije bilo dana - da nije dolazila u našu kuću, i provodila dobar dio vremena. Sve što joj se tada motalo po glavi je bilo: kako da uhvati Branka Stojkovića. Njena strategija je bila svakojaka; htjela mi je dati i zlatninu sa sebe i novac - samo da budem s njim. 4.) Ja sam bio kao mladić ponosan i bahat... Bilo mi je ispod časti da toj povučenoj djevojci bilo što uzmem. Znao sam da ona nema nikakvog iskustva sa mladićima - uostalom nije mi se ni kao osoba sviđala i nisam joj htio uništiti život,.., da pati... Rekao sam joj da se makne - jer od nas neće biti ništa. Ali ona nije htjela samo tako odustati. I dalje je dolazila kod moje mame. Bila je i dalje uporna.. 5.) Znao sam se ujutro probuditi, a ona je već sjedila na drugom kauču i promatrala me. To je sve trajalo više od dvije godine. U našu kuću je ponekada znao navratiti Željko Despotović (1955) kod moga brata Milenka i mene. Kad mene nije bilo kod kuće - on spazio je Ankicu Hodak i tu joj se počeo udvarati. Između ostaloga on ju je uspio zavesti. Despotović je počeo hodati s Ankicom. Ona više nije dolazila mojoj kući upravo kad sam ja htio popustio i biti s njom. 6.) Kada sam saznao poslije da je sa Željkom Despotovićem, koji je glumio mome bratu i meni da je prijatelj - a u našoj kući se je u hladnim danima i mjesecima grijao i to oko peći, jer uvijek je bio smrznut. Više nisam pogotovo htio imati posla sa Ankicom. Željko je bio poročan čovjek, pušio je i dosta konzumirao alkohol... Uvijek je smrdio po alkoholu. Tu djevojku je naprosto upropastio. Ne samo što ju je odveo iz moje kuće, nagovorio ju je da ode iz Đačkoga doma na stan, kako bi s njom provodio noći. 7.) Pred kraj njene četvrte godine, tj. pred maturu i završetak škole - Ankica je sve više bila sama. Kad bi me srela u gradu pokušala mi se približiti i ponovo me šarmirati. Ja sam je uvijek izbjegao. Ona me htjela napraviti ljubomornim - kad je pristala da ode sa Željkom. Nekoliko put mi je tobože govorila: "Ja i Željko se volimo!" Pošašavila bi, kad bi joj na to ja rekao: sretno vam bilo! Nisam je opet jedno vrijeme vidio. Željko je okolo "pijančovao" i natezao druge ženske i sve je manje dolazio kod Ankice na stan. 8.) Jedno veće mi je bilo dosadno, pa sam odlučio da odem na "maturalnu zabavu" na vojnović u dvoranu JNA, gdje je svirao muzički sastav. To veće je padala obilno kiša. Bio je sivi i dosadan dan. Kao dečko nisam volio nositi kišobran - no taj dan sam ipak uzeo kišobran. Išao sam na tu zabavu jer sam znao da će tamo biti Lidija Šarec, koja je ludo bila zaljubljena u mene. Kad sam došao u veliku dvoranu situacija je tu bila "kilava", gotovo da nikoga nije bilo. Muzički sastav je "pokislo svirao" baš sve je bilo kao i vrijeme". Sastav je svirao jednoj manjoj grupi mladića i djevojki koji su tu bili. 9.) Vidio sam Ankicu Hodak kako usamljena malo dalje stoji, nisam je htio ni primjećivati. Došla je do mene i htjela s mnom razgovarati. Ja sam joj rekao da se makne od mene. Nisam joj htio oprostiti sve što je učinila. Još više mi je bila (sada) odbojna i nezanimljiva... Kako je padala kiša, ona me je zamolila da je otpratim do stana. Ja sam joj rekao da ima svog voljenoga Željka i neka je on otprati. Gotovo ona jadna je htjela plakati. 10.) Rekao sam joj da ću je otpratiti do stana pod uvjetom; da između nas neće biti ništa i da me ne ispituje. Ona je pristala. Tako smo došli do gradske tržnice (Šetalište dr. I. Lebovića). Ona je moleći predložila da jedan tren tu se sklonimo ispod krova - dok se kiša malo ne umiri. Počela mi je pričati kako smo tu provodili zajedno sretne trenutke - dok se nije umiješao Željko. 11.) Meni je sve to bilo glupo i rekao sam joj - da nema više smisla o tome pričati - jer svoju nevinost je njemu dala... Krenuli smo dalje. Došli smo do njenog stana (koji je bio preko puta starog groblja sv. Andrija), ona je tražila da uđem unutra - meni je to bilo ispod časti. Rekao sam; da ne želim i da neću skupljati "zbrčke" iza svog lažnog prijatelja. Prije nego što sam otišao dobio sam šamar, a ona je otrčala u svoj stan. Bio sam ponosan - što sam je odlučno odbio. Smatrao sam da - imam svoju riječ i karakter. 12.) Poslije jednog vremena sreo me je Željko Despotović i predložio mi da odemo nekuda na piće. Ja sam mu rekao da ne pijem, a i glupo mi je bilo više što s njime razgovarati. Kako smo bili blizu bjelovarske pošte, on rekao mi je - da je Ankica otišla kući i da više nije na stanu. Školu je završila i bili su školski praznici... Željko je inzistirao da uđem u telefonsku kabinu, koje se još i danas dobro sjećam (preko puta središnjeg gradskog parka). Nazvao je Ankicu i rekao joj; "gdje si kurvice?, "kad se vidimo?", "sperma mi već curi na uha!" itd. 13.) Meni je to bilo ogavno slušati i izašao sam van. Htio sam u jednom trenu Despotovića prebiti, iako je bio stariji 3-4 godine od mene, jer uništio je tu mirnu i povučenu djevojku... Ja sam otišao i nisam više htio imati posla s "podlacom" Željkom Despotovićem. Ja sam se oženio 22. ožujka 1980. godine sa Vesnom Horinek (rođ. 1960) i počeo živjeti svoj život. Tada sam radio u "RO TEHNIKA" u Bjelovaru, gdje sam se zaposlio 1978. godine. 14.) Nije bilo dana da me Ankica Hodak nije zvala telefonom u moje poduzeće, iako se je i ona već udala za Želja Despotovića. To njeno nazivanje je trajalo (od prilike oko 20 godina) ona nije mogla bez mene. Uvijek mi je pričala da ne voli Željka, da voli mene, da je on pijandura i da ima trule zube,.., i da je neuredan... Da je promašila svoj život i da je učinila veliku grešku... Njenom kajanju nije bilo kraja. Ankica je imala već velikog sina i kćer, koja je išla u srednju školu u Bjelovaru, i bila u Đačkom domu. 15.) Vrijeme je prolazilo, ali ona je bila neumorno uporna i uvijek u svim prilikama se je sjetila mene - pisala mi je pisma i razglednice... Čestitala mi je rođendan, itd. Ja sam poslije Domovinskog rata (1991.,-1995.) znao navratiti kod Ankice Despotović, na "Ribnjake". Vidio sam da Ankica je vrlo loše tamo živjela. U kući joj je bilo neuredno, a u kupaonici bile su bačene hrpe veša... Jednom prilikom sam zatekao Ankicu kod koca kako hrani svinje. Mogu reći da jadno mi je sve to bilo gledati... Željko je radio kao lovo-čuvar, jer na "Ribnjacima" su se nalazili brojni ribnjaci. U ljeti su tu bili prisutni veliki rojevi komaraca.. 16.) Željko je odlučio da živi kod Ankice u stanu, u stanu koji je bio od njezinih roditelja. Sve ukupno ja sam bio u posjeti kod Ankice oko 10-tak puta. Nisam se mogao načuditi životu između nje i Željka, koji je provodio brojne sate u ribolovu. Žao mi je bilo jednom prilikom njenog sin, jer radi je kao mladić od 23 godine teške fizičke poslove - dvoreći zidare... Tada sam vidio da taj Željko nema nikakve ljubavi prema svom djetetu. Jednom prilikom sam ga nazvao sa svog mobitela - na njegov mobitel i to mu sve rekao u vezi sina, da je divan dečko - a da ga on ne uči,.., nego ga sa svoji ponašanjem sramoti... 17.) Život je išao dalje i Ankica me je redovito nazivala. Puno puta dok mi se je jadala nisam je htio slušati. Prekino sam razgovor i nisam htio gubiti vrijeme na njezine tužopojke. U jednom danu me je znala nazivati i nekoliko puta. 18.) Onda, jednom me je zamolila preko telefona; da me želi vidjeti, da je u Garašnici na nekoj dječjoj priredbi - da dođem tamo. Da zajedno popijemo piće. Uzeo sam auto i otišao u Garašnicu, htio sam se i ovako malo izgubiti iz Bjelovara. Dok sam došao tamo Ankica me je već čekala. Te zajedno ušla smo malo na tu priredbu, zatim smo sjeli u moj auto i htjeli otići u neki caffić na piće. Ankica je rekla da bi radije bila s mnom u autu. Namjerno sam parkirao auto - malo više u mrak, htio sam vidjeti što hoće? 19.) Ankica mi je pričala koliko žudi za mnom i da ne može bez mene. Ja sam pozorno sve slušao što mi priča. Ona mi se je pohvalila da ima ljubavnika i to svog direktora (koji je puno stariji) , i da je spavala s nekim tipom iz Bjelovara i radnikom iz njene firme... Meni je bilo stvarno dosta i nisam je htio više slušati. Ona je skužila da bi ja najradije otišao. Počela me je dolje dirati i počela mi otkopčavati šlic. Ja sam je primio za ruke. Ona je rekla; "Zašto?" 20.) Ja sam Ankici rekao da to nema smisla... Ona je uzela moje ruke i htjela staviti na svoje grudi - ja sam povukao ruke sebi. Ona je navaljivala na mene. Rekao sam joj - da ako se ne smiri - da ću otići... Ona je i dalje navaljivala. Ja sam joj rekao da iziđe iz auta van. Ona nije htjela. Ja sam krenuo za Bjelovar, govoreći njoj; dobro onda se vozi do Bjelovara. Na kraju je izašla van i nisam je htio na njeno inzistiranje* voziti kući. 21.) Vozio sam se kući. Bio sam jako ljut jer bio sam prisiljeni razmišljati o cijelom svom životu otkada sam je sreo. Loše sam se osjećao. Potresao me je njezin lažni život. Jednostavno mi sa taj Željko Despotović ogadio kao čovjek. Razmišljao sam; da ako bi sa Ankicom spavao, da bi joj samo tako napravio uslugu. Htio sam je ostaviti i dalje da zasluženo pati... 22.) Došao sam u Bjelovar i poslije toga sam danima razmišljao - da li sam trebao spavati sa Ankicom ili ne? Onda u meni je proradio gnjev prema "mom prijatelju Gadu" i "izdajniku" i nisam htio na sve ostati ravnodušan - što je tu curu zaveo i otpeljao iz moje kuće. Htio je poniziti mene, moj dom i moje prijateljstvo... Htio je omalovažiti moje sposobnosti. Isto tako htio je: Pljunuti na moju čast i dostojanstvo... 23.) Prošlo je opet neko vrijeme i Ankica me je nazvala. Molila me je da se nađemo u Garašnici - da više ne može bez mene. Smatrao sam da je kucnuo čas moje osvete. Otišao sam odmah u Garašnicu na sastanak. Ona me je čekala - bila je točna u minutu... Pitao sam je kuda idemo? Ona je rekla da kuda god želim. Rekao sam da idemo - ali prije da želim da mi kupi čokoladu i sok... Kupila mi je najveću čokoladu s lješnjacima... Rekla je da Željko je otišao 8 dana na more raditi fuš vodoinstalaterske radove... 24.) Najprije, prije nego što nekud odemo - zamolila me je da odvezem je kod jedne njene prijateljice u Trnovitički Popovac (koja je inače imala knjižaru u Bjelovaru) da me s njom upozna. Tom prilikom Ankica je njoj dala neke čekove za knjige za školu. Tamo u kući smo malo sjedili i pošli nazad za Garašnicu. Na samom ulasku u grad, ja sam skrenuo sa autom (Opel kadet) na neki poljski put u livadu. Bilo je dosta vani hladno.. Ana mi je rekla da u dvanaestom mjesecu 24., je njezin rođendan. 25.) U autu je bilo toplo i radilo je grijanje. Spustili smo sjedala i Ankica je rekla da se skinemo potpuno goli... Vodili smo ljubav i ona je vikala; "Branko ludo te volim", "pogriješila sam", htjela mi je reći koliko joj je žao... Zapomagala je i proklinjala... Molila me je da "svršim u nju" i to obavezno, da mi ne pada na pamet da to učinim vani. Ja sam ipak za svaku sigurnost učinio rikverc - i kazao sam joj da ne želim s njom imati dijece, jer imam petero djece... A i ona dvoje. Kazala je da ima spiralu,.., i jako je bila ljuta što nisam joj ispunio tu želju... Poslije toga sam je odvezao kući na "Ribnjake", na kojima se je spustila gusta magla. Na rastanku sam je pitao: Kako možeš uopće tu živjeti u toj "vukojebini"? Ankica je rekla da se je tu rodila i odrasla. 26.) I tako je opet prošlo neko vrijeme. Ankica me je nazvala i pitala; je li mi nećeš čestitati rođendan? Danas je 24. prosinac, rođendan mi je na badnjak (Božić) i ona zaželjela je - da sam barem s njom. Rekao sam Ankici da ima moju sliku i neka je gleda. Kazala je da joj je slika na poslu u radnom stolu... 27.) Ja nisam zaboravio svoju osvetu. Smatrao sam da mi je to sveta dužnost. Nazvao sam sa svog kućnog telefonom (iz stana ul. A.. B. Šimića 3) svog bivšeg prijatelja Željka Despotovića, i rekao sam mu; da me dobro sasluša što ću mu reći; Hajde prijatelju da ja i ti svedemo račune! Ispričao sam mu sve ovo u detaljima i rekao mu; ti misliš da si ti mene zajebao. Ti misliš da si ti pobjednik - a NE! Ja sam prijatelju pobjednik a ne ti. Hvala ti što si otpeljao Ankicu iz moje kuće, kako si ti (prije) rekao "kurvicu", jer bi ona i meni to radila što radi i tebi... Mislim na vašeg "starog" direktora Luku iz vaše firme,.., i one druge jebače... . 28.) Dok je Željko sve ovo bez glasa slušao, kraj njega je cijelo vrijeme stajala Ankica, koja je govorila; "LAŽE"! Sve je mogla dobro i ona čuti jer Željko je (koliko sam skužio) imao upaljen na telefonu intrrfon. Nije mi bilo žao ni Željka, niti Ankice,.., između ostaloga sam mu rekao da živi pod "pičkinim krovom" i da je veliki papak i da nije nikakvi muškarac... Da mi je samo žao (njihove) djece. Rekao sam mu da je ova priča istinita, i da ja nisam mogao znati da Ankica nosi spiralu. I nisam mogao opisati na njenom tijelu madeže", odnosno obilježja ako ih nisam vidio. (Ankica smočila mi je cijeli sic u autu.) 29.) Na kraju sam rekao Željku Despotoviću da ovo dobro zapamti - da kad god bude vidio "pun Mjesec" na nebu neka se sjeti svoje vjenčane žene - kako je ležala u mome autu gola, a bijela njena koža se je "ljeskala" na mjesečini... Prijatelju "lažni" sve ove godine što si proveo sa Ankicom, i te turobne i sive godine su bile lažne, jer njeno srce i njene misli nisu bili s tobom. Nego je uvijek mislila na mene... Tvoj život i brak je lažan. Uživaj! 30.) (Drugi dan vidio sam Željka Despotovića kako ujutro rano u 07,30 sati stoji pred gostionicom "Bjelovar", u mojoj ulici - pogledao je na kratko prema meni i ušao unutra.) Očito je Željko očekivao - da ću ja s njime razgovarati. Ja sam u njegovom liku vidio (izdajnika) Judu Iškariotskog,.., znao je koliko me Ankica voli. Ali jedini cilj mu je bio bitan - da "zajebe" nju i mene i da joj na brzinu napravi sina i kćer (djecu). Prošle su godine i godine ja sam opet ostao vjerodostojan čovjek... OVO JE ISTINITI ŽIVOTNI ROMAN I NEOBIČNA PRIČA. (U svakom slučaju ovo iskustvo nekome može poslužiti) ---------------------------------------------- HRVATSKI POKRET “ŠTIT” BRANKO STOJKOVIĆ ————————————– Adresa: Đurđevačka cesta 159 Bjelovar / 20.10.2013. (nedjelja) HRVATSKA / CROATIA Kućni telefon: 00 385 433 520 Mobitel: 00 385 (0)95 814 82 90, Žiro-račun: 2340009-1100203086 Privredna banka Zagreb http://crostojkovic1958.blog.hr brankostojkovic152@yahoo.com URED: Masarykova 8 http://istinazanarod.blog.hr www.crostojkovic1958.blog.ru http://hr.netlog.com/stojkovicbranko (NETLOG) Članaka; 1751 Uredništvo: ŠTIT BJELOVAR -------------------------------------- |
| 23 Jun, 2013 |
| DIKLIĆA SAD TERETE NAKON PET GODINA I VIŠE ?! | |
| Autor crostitonosa 10:22 |
Permalink |
Komentari (0) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
|
|
ZNAO SAM DA ĆE SE OVO DESITI KAD-TADA. Dr. DAVORIN DIKLIĆ (HSS) JE JAKO POGRIJEŠIO ŠTO JE LAKOVJERNO PREUZEO UPRAVU OD (BIVŠEGA) RAVNATELJA MIROSLAVA ČAČIJE (HSS), I TAKO NA TAJ NAČIN JE ZAMRAČIO 100-TINJAK NESTALIH MILIJUNA IZ OPĆE BOLNICE U BJELOVARU. HSS i HDZ i HSLS SU JAKO DOBRO SURAĐIVALI OKO SVIH PLJAČKI I ISISAVANJU NOVCA IZ TE USTANOVE. Županijska državna odvjetnica u Bjelovaru, Ksenija Pavić, rekla je za javnost., da je za Dr. Davorina Diklića (57) sudac istrage odredio jedno-mjesečni zatvor. Osumnjičen je za više teških kaznenih djela protiv zdravlja ljudi. Saborska zastupnica HSLS-a i predsjednica odbora za nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešič, je sve znala što se dešava u bolnici. Između ostaloga u tu igru je bila upletena i Karmela Caparin (HDZ), Damir Bajs (HSS), i Marijan Coner (HDZ). Milijunski dugovi danas biju opću bolnicu u Bjelovaru. Nakon drame u bolnici i "pljačkaških haranga" sada se prebacuje krivnja sa jednih na druge... Davorin Diklić je "žrtveni jarac" tobože ne savjesnog liječenja. U takve gluposti mogu samo povjerovati oni ne informirani ljudi. Udar na Dr. Diklića, i njegovu obitelj, je dokaz; da se mi još nismo riješili UDBA-ških metoda u našem lažno preobraženome društvu, tj. državi. Ja nemam razloga ovdje braniti Dr. Davorina Diklića, već želim ukazati na istinu i licemjerstvo mnogih o kojemu sam i prije govorio... Pitan se: U ovome pogledu i slučaju što je radila pravna država Republika Hrvatska? -------------------------------------------------------- HRVATSKI POKRET “ŠTIT” BRANKO STOJKOVIĆ ————————————– Adresa: Đurđevačka cesta 159 Bjelovar / 21.06.2013. (utorak) HRVATSKA / CROATIA Kućni telefon: 00 385 43 231 297 Mobitel: 00 385 95 814 82 90 Žiro-račun: 2340009-1100203086 Privredna banka Zagreb http://crostojkovic1958.blog.hr brankostojkovic152@yahoo.com URED: Masarykova 8 —————————————— 1468. Članaka |
| 15 Jan, 2011 |
| U DRŽAVI U KOJOJ JE PRISUTNA CENZURA NEMA NAPRIJEDKA | |
| Autor crostitonosa 16:54 |
Permalink |
Komentari (0) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
|
UDBA-a ZVANA "DOMOVINA HRVATSKA"subota, 15.01.2011.SUKCESIJA JUGOSLAVIJE NIKADA NIJE ZAVRŠILA
|
| 15 Jan, 2011 |
| Čestitamo! |
| Autor crostitonosa 16:51 |
Permalink |
Komentari (0) |
Trekbekovi (0) |
Generalna |
| Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem. |